уторак, 7. јул 2015.

Vinska pijaca u drevnom Taurunumu





Znam jedan grad, pored je Beograd. Grad u kojem sam rođen (posle su na neko vreme zatvorili porodilište-preventivno!!). Grad u kojem sam najviše naučio od lokalnih mangupa  (dok je još bilo časti i  čojstva).  Znači, Zemun! Pa, da ispoštujem rodni teroar i da mu se adekvatno odužim i  nazdravim! Najavljeno je vinsko dešavanje, na mestu gde je nekad bila pijaca, a sad je trg sa fontanom. Gde se nekad prodavalo voće, vodoistalaterski i elektro materijal, pazarske farmerke i minas-santos mlevena kafa. Da će stvari ostati u granicama nekad davno ustrojenog morala garantovale su zgrade crkve i stanice policije u blizini. A iza njihovih leđa valjao se moćni Istros.

 


I sada kada pijem vina, u njima pronalazim voćne arome, koje su reinkarnacije nekadašnjeg voća sa zemunske pijace. Sladak zov detinjstva. Da sam tada znao kako je vino lepo. Dovraga! Ne uči se baš sve u školi i kod kuće! Ova vinska manifestacija gromoglasno je najavljena, pomalo i prenaglašeno, kao da je u okviru preizbornog bloka. To je mač sa dva oštrice, batina sa dva kraja; možete prizvati nove vinske fanove, ali mogu se nakačiti i vinski teroristi, istrebljivači, koje zanima samo količina, a ne sadržaj boce.


Izgleda da je ipak i na sreću, bilo više onih pozitivno radoznalih. Uz malu primedbu, da sam uočio i one koji su vino degustirali iz plastičnih čaša. Možda može, ali ne ide, nije gušt... Navodno, ponestalo je čaša. Čisto sumnjam, uz ovako moćan marketing, organizator je sigurno računao na veliku posećenost manifestacije i obezbedio dovoljne zalihe vinskih čaša. Pogotovu, što su čaše bile svojevrsne ulaznice. Naime, ne vraćaju se, već ostaju kao vinski suvenir. A organizator zadržava novac. Čist račun duga ljubav!



Ja sam ovu feštu posetio oko 20 časova u petak, kada se poludela zvezda malo primirila. Na bini je bio neki raspevani veseljak, koje je pevao o vinu, a izgleda da mu ni rakija nije strana. Na trenutak se presekoh, déjà vu, sve je tako ličilo, na nekadašnje ispraćaje regruta, koja je ista ova opština organizovala.


Osvrnuh se, nema li nekog zlosutnog pozivara, da mi uruči poziv, đavo ga odneo. Vojsko moja ne zovi me sada, ostavi me da degistiram jos godinu dana!  Ali onda, krajičkom uzneverenog oka, ugledah tezgu spasa,  sa penušavim vinima iz Radgonskih Gorica, sa Srebrnom i Zlatnom radgonskom peninom, najboljim pešuvcem u nekadašnjoj državnoj zajednici.



Odmah pored njih bili su parkirani Zdežele, sjajni suhomesnati proizvodi iz Maribora. Dovoljno da predahnem i priberem se, dok su neke zajapurene tetke tresle kolo, nalik na ono, koje se vilo onomad kada je drug Broz abolirao nestašne studente. Zaigraj, zapevaj, pa za pojas zadeni. Hvala bogu!


Da možemo da čujemo o vinima, da prodiskutujemo. Da se čujemo. Vino ne trpi konkurenciju, ono je egoista i narcis, koji želi da mu se divite bez ostatka, da mu posvetite dostojnu i svu pažnju. Nešto poput ljubomorne žene. Al’ tamo gde nema ljubomore, nema ni ljubavi. A onda ode mast u propast!  


Društvo se polako okupljalo, bio je to znak da ipak sledi dobar provod na ovom popločanom delu zemunske pijace, prinuđenoj da bude trg.  Na raspolaganju nam je bila i  fontana, da se čovek malko osveži i propere vinsku čašu, pred sledeći vinski boj.


A imalo je tu svačega lepog. Dosta prijatelja i sa druge strane vinskih štandova. Kao i obično. Mačak (htedoh Camerlot al’ ga derani razgrabiše pa uzeh Portugizer), Pusula (izabrao sam Roze), Do kraja sveta (Mlad mesec crveni), Despotika (Znamen, rizling), Vinum (Italijanski rizling i Frankovka), Milosavljević, Bačina, Tri oraha  (Dobrila i Njeno Visočanstvo učiniše mi izuzetnu čast i


plezir te probah Šardone Tri oraha i Tamjaniku Vila vina), Antić iz Orahovca (Roze), Kovačević (Orfej), najveći vinar iz senke Dajić (koji ne nastupa tako često na ovakvim dešavanjima, pa ko je bio upućen trebao je da pričešlja arsenal: Game/Fran/Merlo/Kaberne), Vimmid (već sam pisao o njihovoj sjajnoj beloj mirisnoj kupaži i sjajnom Kaberneu), OPD Radmilovac (Legat, merlo,posle ispitnog roka), Podrum Trivanović (Sira).


Svoje mesto na vinskom podijumu, polako, ali zasluženo zauzimaju i Podrum Stari Hrast, Vinarija Đorđević, Mali podrum Gajić, Nicolas wine, Vinarija Milisavljević, Vinarija Bogunović sa interesantnim rozeom, koji sam probao kada je već istekao regularni tok  festivala, kada su se i onako oskudna svetla pogasila i kada smo radili po sekcijama u vinskim produžecima.


Mnogo toga ne stigoh, a htedoh. "Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove. Gde ja stadoh ti ćeš poći! Što ne mogoh ti ćeš moći! Kud ja nisam ti ćeš doći! Što ja počeh ti produži! Još smo dužni ti oduži!



Posebno raduje uspešni come back razigranog Ždrebeta iz Vinarije Čoka. Ova istorijska vinarija, uspešno je uradila lifting i ispeglala bore, prijatno nas iznenadivši sa sadržajem transfuzije mladog galopera. Da nam je živ i zdrav i da još dugo trči!    


Ono što je jamačno za svaku pohvalu je činjenica, da je i pored evidentne omorine, vinari obezbedili da vino bude optimalno temperirano. A šta može da zasmeta -sa prvim sumrakom, bilo je dosta teško razaznati etilkete izloženih vina.
 

Lako je bilo nama vinskim starosedeocima, koji smo poznavali vinare i njihove zastupnike i u malom mozgu držali njihov vinski opus. Za one, koji tek stupaju, na ovu vinsku vrtešku, trebalo je tezge osvetliti led sijalicama nabavljenim u dućanima naših kineskih prijatelja. Držim da ne košta mnogo, a daje dobre rezultate!

Нема коментара: