Odnedavno smo, prvo na
Internetu, bili u prilici da vidimo da je nekom perverznom zaluđeniku palo na
pamet da boji vina. Svrhu tako suludog čina, od puke ekstravagancije ne mogu da
dokučim ma koliko to pokušavao. Ako, potpuno ne zabatalimo enološku teoriju (kao
prevaziđenu), da u ocenjivanju kvaliteta vina važnu ulogu ima i njegova boja.
Pod tim se podrazumevala prirodna boja sa svim svojim odsjajima i prelivima.
U jednoj od aktuelnih
antiekoloških reklama baca se anatema na bojeni toalet papir kao na nešto što
krije njegovo nečasno poreklo. U bazene se sipa neka tečnost koja nepogrešivo
detektuje i razobličava plivača koji huliganiše po istom. Ne koristi narod bez
razloga konstataciju „Farbaš me!“, kada želi da žigoše lažova. Boja uvek nešto
zataškava, prikriva, počev od oronule fasade, do trule karoserije, preko prosede
kose-da na trenutak prikočim.
U subotu smo se konačno susreli
i sa tim čudom, plavim vinom (Marques de Alcantara Chardonnay's Blue Wine).
Jedan moj vinski kolega reče da se nije nadao da će „tako nešto tako brzo stići
do nas“. Lično nisam pristalica zabrana, a ni popovanja. Ima mnogo stvari koji
nisu po mom ukusu. Čak smatram da će se što većim plasmanom đubreta ono konačno
smučiti korisnicima, pa će posegnuti za nečim drugačijim. A ko baš voli da se
valja, pomoći mu nema.
Na trenutke sam odlutao u davne
tinejdžerske dane kada smo se okupljani kod jednog moga druga, u krojačkom
salonu, u jednom suterenu, u Galenici. Kada nije, a to bejaše često, imao nešto
pošteno da nas ugosti iznosio je neki ogavni plavi liker, uz reči kako ga
njegova majka sa prijateljicama vrlo rado pije. Probali smo ga jedanput; prvi i
poslednju put. Zvali smo ga „plavi kamen“. Bitno je imati kriterijum, imati
stav. Bilo kakav, bolje nego nikakav.
I tako, ususmo tu plavu tečnost
u naše vinske čaše. Boja Domestosa, Ocean blue, raskošne arome Fantine šokate,
deluje da bi bilo prikladno piće za diskoteku. Setite se samo one epizode „Mućki“
kada Del Boj ofarba sobu nekom fluerescentnom bojom. Ovde se odsjaji mogu
okarakterisati kao podlivi. Navodno boja se dobija ekstrakcijom pigmenta iz
crnog grožđa, a vino je 100 % šardone. Kamufliran do neprepoznavanje. Pretučen,
omlaćen, linkovan. Nikako se nisam mogao otarasiti asocijacije na one jeftine,
šarene, industrijske torte. Koje od ukusa imaju samo jednu kopmponentu;
preslatke su. Ovo je vino, u istoj meri u kojoj je šećerna tabla čokolada. Hrana
i piće, ipak se biraju po boji, po onome što nam se čini privlačno. Neko bi
dodao i ljudi. A ja lično bih se i plemićke krvi odrekao zbog boje. Lepša je
ona crvena. Ipak je to jing i jang; hladno i toplo-plava je hladna boja, a ja
ne volim da se smrzavam. Plava je lepa na moru i na nebu. I to kad je toplo.
I kako to već ide, kad se neka
moda zapati, pojavilo se i zeleno vino (sa THC aditivima-ne h.b. TCA) jasna
asocijacija na „zelenu vilu“. Neće mnogo vode proteći Dunavom, a pojaviće se, možda,
čak i ono što vinski stručnjaci žele da iskorene -„crno“ vino (prva asocijacija
mi je „bambus“).
Ako marketing definišemo kao
umetnost „dizanja prašine“, svi ovi komentari, pogotovu negativni idu u prilog
ove vašarske novotarije. Pucaju u ono u čemu je čovek najranjiviji; na njegove
želje, na njegovu urođenu znatiželju. Jer, ako ih čovek nema, ako ne istražuje -već
je mrtav. Samo mu to još niko nije saopštio. I ako, ste sasvim očekivano,
znatiželjni cena ovog vina u zemlji porekla (Španija) je 8,50 €, alkohola ima
11 %.
Vratimo se plavuši s početka
ovog malog traktata. Njoj uvek možemo skinuti tu odurnu kamuflažnu uniformu i
suočiti se sa njenom suštinom. Što u slučaju „plavog šardonea“ nije izvodljivo.
Osim ako ga ne prethodno ne pošaljemo na hemisko čišćenje.
Fotografije: Gordan Gorunović, Nenad M. Perić
Нема коментара:
Постави коментар